Misli koje ću iznjeti pred Vas prvenstveno su moja viđenja i osjećaji kroz posao koji radim. Misli koje me vode kroz dan kao poznavatelja vina družeći se i učeći svakodnevno kroz svoj radni vijek. Već eto skoro pa punih deset godina. Učeći kroz svoje mentore, kolege, knjige, putovanja, kroz polaznike vinske škole. Da, učim i od ljudi koji nisu profesionalci. I to ponekada čak i više nego od kolega sommeliera.
Biti sommelier nije lagan posao. Pogotovo kad si žena. Pa još si pozvana na sastanak i staviš Chanel a pred tebe stave pet vina da ih izanaliziraš i daš svoje stručno mišljenje o njima. Pred tridesetak ljudi. Onako usput. A ti mislila da ideš na sastanak. Pa još k tome sjedneš blizu kolege sommeliera koji kuša vina i vičem na sebe u sebi i njemu se ispričavam po šesnajsti put što imam parfem i dali želi da se maknem od njega?! Jer mi je neugodno zbog parfema. Iz poštovanja prema njemu. Jer važno je donjeti objektivnu presudbu o vinu. Prije nekoliko godina dok sam radila degustaciju sa Mai Tjemsland, Master of Wine koja je na pola degustacije zamolila dvije važne i utjecajne gospođe vro oštrim glasom da napuste salu jer je ometaju, shvatila sam da ona nije nikakava umišljena Master of Wine, nego jednostavno žena radi svoj posao. I dekoncentrira te hihoćenje, dekoncentrira te nečiji parfem, dekoncentrira te slabo osvjetljena prostorija. Jer si profesionalac. I jer ti kruh tvoj svakidašnji ovisi o tvome radu. O tvom odnosu prema kolegama, vinu, poslu koji živiš i radiš. Ne samo meni. Nego će i mišlljenje nas profesionalaca utjecati na budućnost nekog vina. Kako će se plasirati na tržištu, koju cijenu će postići, da li će se uopće uspjeti plasirati?

Kakav je osjećaj biti okružen sommelierima u svakodnevnom poslu kao sommeliera? Uživam ih promatrati i slušam ih vrlo pozorno.
Pravi sommelier sluša, uči svakodnevno. Uči od drugih kolega. Putuje. Radi na sebi. Njegova najveća vrlina je poniznost. I kada pogriješi, ispravi svoju pogrešku. Odajem priznanje najveće samo i isključivo samo kolegama koji su dugo godina u ovome poslu i koji nisu kako kaže moja Sanja „falsh“. I namirišim i osjetim odmah njihove kvalitete. Ostalima dajem priliku. Da to postanu. I ima ih puno na dobrom putu. Zanimljivo je promatrati njihov razvoj. I ponekad koji ispad. Ali oprošteno im je.
Tako se jedan veliki ispad dogodio mom kolegi sommelieru. Koji je godinama u tom poslu. I to se dogodi naravno, ljudi smo. Pa tko radi taj i griješi. Prije nekoliko mjeseci vodio je degustaciju vina i kaže on „ Predivne tercijarne arome drveta na nosu. “ A godina 2014. Vino. Ok. Sigurno je propust. Vidim ja opet on ponovi. Hm… Pa jeli to moguće? Prije nekoliko dana opet nam se stolice dodirnu i opet on za 2014. kaže tercijarna aroma drveta. Cijelo vino, kaže tercijarna aroma. Za mlada vina. Skrenem mu pažnju potiho da nas nitko ne čuje, da miris drveta u vinu ako je godina 2014. nije tercijarna aroma, pobogu. Niti može miris drveta kojeg smo otkrili u vinu koje je staro mjesec dana biti tercijarna aroma. To su zaboga miloga sekundarne arome, miris bačve, malolaktika, maslac i ostala čuda koja nastanu prilikom proizvodnje vina. Tercijarne arome u vinu nastaju isključivo odležavanjem i starenjem vina. Kažem ja njemu.Možda sam krivo protumačila ili pogrešno čula. Ne, on mene uporno uvjerava. Zovem ja tako svog učitelja Dražena s WSET- a da vidim da brate mili sve ove godine nisam živjela u neznanju i širila krive informacije ljudima. Mislim se u sebi, jao što ću se osramotiti pred Draženom, ali čekaj malo, ovo moram istjerati do kraja. I tako kaže meni Dražen da sam ja u pravu. Ok. Sad sam se i osramotila pred svojim profom, ali nema veze, važno je istinu istjerati do kraja. I naučiti ako pogriješiš, da ti se ne ponovi opet. Ovo je jedno sedmi put da čujem od „profesionalaca“ i autoriteta u našem malom sommelierskom poslu krive informacije. Neće mi se još nikad izbrisati ( čak imam i snimljeno jer sam učila od njega ) iz sjećanja govor našeg vrhunskog sommeliera, priznatog i poznatog u društvu sommeliera, kako nas uči da TCA u vinu nastaje u vinogradu. Naravno da sam do dva ujutro istu noć istraživala o TCA u vinu i mislila kako živim u zabludi cijelo vrijeme.

Što želim prenjeti ovim riječima? Poštujem izuzetno i cijenim svoje kolege i ljude od kojih sam učila. I od kojih učim svakodnevno. Samo želim reći da od nekih učiš još uvijek i diviš se njihovoj poniznosti i takvi su jako rijetki. A sve ih je više koji su izuzetno nadobudni, hrane svoj ego na pogrješan način. Nije mi niti jedan stao na žulj, radim posao koji volim i u kojem uživam. Ali tužna sam. Tužna jer ta vrlina koja se traži je jako rijetka. Poniznost i iskrenost. Koliko li je samo od nas sommeliera iskreno? Koliko nas daje objektivnu presudbu o vinu? Koliko nas daje priliku svakom vinu? Bez obzira na sve.

Imala sam rijetku sreću raditi sa Sanjom i Christianom Cabalierom, velikim profesionalcima i poznavateljima hrane i vina, gdje sam svakodnevno tijekom pet godina rada s njima kušala najbolja vina svijeta. Bilo je tu, ako napišem na svakodnevnoj bazi, hoćete li mi vjerovati, i Chateau Petrusa, Chateau d̕ Yquema, Mouton Rothschilda, Romannée Contia i ostalih dragulja. Što zahvaljujući njima, što zahvaljujući divnim gostima koji su željeli podjeliti sa mnom posebno vino. To je njih činilo radosnim. Znali smo otvoriti i manje poznata i ne tako skupa vina i s istim užitkom tražili vrline u njemu. Činilo ih je radosnim da podjele svoje znanje, iskustvo, to posebno vino sa mnom. Volim takve ljude, nebitno otvorili u mom drušvu bocu od 40 kn ili 100 000 kuna. Razumijete što hoću reći.

Sjećam se svoje prve vizitke koju je dao izraditi moj bivši šef Kristijan. Na njoj je pisalo Jelena Šimić Valentić, sommelier. Bilo je to 2006.godine. A ja taman završila prvu razinu u Hrvatskom sommelier klubu. Kako sam samo bila ushićena, kako me samo vino osvojilo. Onaj osjećaj kad sam došla pred gosta pa mu otvorila vino, onako uz dva tanjurića, salvetu, pa sebi uzela čašu, da i ja probam. Imala sam osjećaj da je cijeli svijet moj. Ali daleko sam bila od toga da sam išta znala. Kad sam završila drugu razinu onda me bilo jako sram jer sam vidjela da ništa ne znam. Pa počela istraživati o vinu, malo putovati koliko se moglo uz puno posla, pa upoznavati divne vinare, pa kušati tisuće i tisuće vina različitih stilova. Pa je prošlo nekoliko godina, pa se završila i treća razina. Pa se kroz godine znanja i iskustva koja su se nakupljala sistematizirala. Pa si žedan još ( ne vina, njih svakodnevno kušam ) znanja. Pa upisah treću razinu WSET-a koja slovi kao najprestižnija akademija o vinu i žestokim alkoholima pićima. Jer želim učiti još, još i još. Jer želim da me vino zavodi. I želim svoju ljubavi i strast prenositi drugim ljudima.

Jer, to je moja misija. Što ću, kada me je vino odabralo.