Putovanje u Refrontolo, među brežuljke Conegliana i Valdobbiadenea

Prosecco sam tijekom godina mnogo puta kušala, nije bilo vinske radionice a da goste nismo dočekali s čašom prosecca, o njemu sam i predavala te uspoređivala njegove različite stilove. Ipak, tek kada sam sa suprugom Darkom i prijateljima stigla u Refrontolo, u srce brežuljkastog područja između Conegliana i Valdobbiadenea, sve ono što sam dotad znala dobilo je novu dimenziju. Jedno od mojih najdražih putovanja.

Pred nama su se otvarali strmi, zeleni obronci ispresijecani vinogradima, šumama, malim selima i kućama koje kao da su prirodno izrasle iz krajolika. Gdje god vam pogled doseže, s koje god strane pogledali — srce zaskoči od ljepote.

Možda će zvučati neočekivano, ali ovaj me krajolik očarao čak i više od Barola i Barbaresca. Bio je to možda skup nekih okolnosti gdje su mi tri dana provedena ovdje ostala u sjećanju kao jedno od najljepših i najopuštenijih putovanja posljednjih godina.

Smjestili smo se na čarobnom imanju Casadesergio, agriturizmu skrivenom među vinogradima i zelenilom Refrontola. Stara seoska kuća iz 19. stoljeća obnovljena je prema načelima bioarhitekture i održivosti, uz očuvanje izvornih materijala, pa je zadržala toplinu i autentičnost mjesta kojem pripada.

Bio je to upravo onakav smještaj kakav volim: nenametljiv, topao i duboko povezan s krajolikom. Kuću okružuju vinogradi, vrt, povrtnjak i organski uzgojene voćke, a u dvorištu susretnete guske, kokice, pa uberete malo jagode, maline, kupine… Doručak se priprema od domaćih i lokalnih proizvoda, bez pretencioznosti, ali s pažnjom koja se osjeti u svakom detalju.

Casadesergio vode sestre Margherita i Martina, iznimno srčane, pažljive i iskrene domaćice. Promatrajući ih kako rade, koliko prirodno brinu o svakom gostu i s kakvom lakoćom stvaraju osjećaj dobrodošlice, u njima sam pomalo prepoznala i samu sebe. Upravo sam tako zamišljala sebe u Pupitresu: prisutnu, posvećenu i iskreno sretnu kada se ljudi u prostoru koji sam stvorila osjećaju dobro. Hvala mojoj prijateljici Josipi koja me dovela k njima.

Ondje se budite uz cvrkut ptica i pogled na vinograde. Čujete životinje u dvorištu, osjećate miris prekrasnog čistog zraka i barem nakratko zaboravite na sve što ste sa sobom donijeli. Kao da vas ništa ne boli i kao da su sve brige odjednom ostale negdje daleko.

Jutra s pogledom na vinograde, tišina i večeri provedene na otvorenom omogućili su nam da usporimo i osjetimo ritam kraja u kojem vino nije odvojeno od svakodnevnog života. A Margherita i Martina sve su činile s lakoćom koja se ne može naučiti kao tehnika gostoprimstva — prirodno, nepatvoreno i od srca.

A kada upoznate taj kraj, postaje jasno da Prosecco nije tek bezbrižno vino za aperitiv. Iza njegovih mjehurića nalazi se mnogo složenija priča.

Je li Prosecco sorta grožđa?

Jedna od prvih zabluda koju vrijedi razjasniti jest ona da je Prosecco naziv sorte grožđa.

Danas je Prosecco zaštićeni zemljopisni naziv vina. U svijetu Prosecca postoje tri zasebne zaštićene oznake izvornosti: Prosecco DOC, Conegliano Valdobbiadene Prosecco DOCG i Asolo Prosecco DOCG. Sve tri denominacije u europskom sustavu imaju status DOP-a, što u hrvatskoj terminologiji odgovara zaštićenoj oznaci izvornosti – ZOI-ju.

Glavna sorta od koje se proizvodi zove se Glera i mora činiti najmanje 85 % vina. Do reorganizacije sustava zaštite 2009. i sama se sorta često nazivala Prosecco, ali je tada u službenu uporabu vraćen naziv Glera kako bi se Prosecco mogao zaštititi kao naziv podrijetla, a ne kao generički naziv vina koji bi se mogao koristiti bilo gdje u svijetu.

Uz Gleru je u proizvodnji bijelog Prosecca dopušteno do 15 % drugih propisanih sorata. Među njima su tradicionalne lokalne sorte Verdiso, Bianchetta Trevigiana, Perera i Glera Lunga, ali i Chardonnay, Pinot Bianco, Pinot Grigio te Pinot Nero vinificiran kao bijelo vino.

Glera daje vina umjerenog alkohola, izražene svježine i nježne aromatike. U čaši najčešće pronalazimo zelenu jabuku, krušku, bijelu breskvu, agrume, bagrem i drugo bijelo cvijeće. Upravo zato način proizvodnje treba sačuvati svježinu i primarne arome grožđa.

Od širokog područja DOC-a do strmih položaja DOCG-a

Svaki Prosecco nije isti niti dolazi iz jednakih vinogradarskih uvjeta.

Najveće područje čini Prosecco DOC, koje se prostire kroz dvije talijanske regije — Veneto i Furlaniju-Julijsku krajinu — odnosno kroz devet pokrajina: Belluno, Padovu, Treviso, Veneciju, Vicenzu, Goricu, Pordenone, Trst i Udine. Prosecco DOC dakle pripada i regiji Friuli Venezia Giulia, odnosno hrvatski je mi zovemo Furlanija-Julijska krajina.

U toj regiji zona Prosecco DOC obuhvaća četiri provincije:

• Gorizia – Gorica
• Pordenone
• Trieste – Trst
• Udine

Preostalih pet provincija nalazi se u Venetu: Belluno, Padova, Treviso, Venezia i Vicenza.

U širem svijetu Prosecca nalaze se i dvije manje, povijesno i teritorijalno preciznije DOCG apelacije:

• Conegliano Valdobbiadene Prosecco Superiore DOCG
• Asolo Prosecco Superiore DOCG

DOCG je najviša tradicionalna talijanska kategorija za vina sa zaštićenom oznakom izvornosti. U slučaju Prosecca ona označava uže definirano područje i strože proizvodne uvjete od široke zone Prosecco DOC-a, uključujući niže dopuštene prinose u vinogradu. I DOC i DOCG podliježu kontroli, sljedivosti i certifikaciji, pa DOCG nije automatsko jamstvo da će svaka njegova boca biti senzorno bolja od svakog Prosecca DOC. Jamči, međutim, preciznije definirano podrijetlo i proizvodnju prema pravilima određene denominacije.

Povijesno srce proizvodnje nalazi se upravo u zoni Conegliano Valdobbiadene Prosecco Superiore DOCG, koja obuhvaća 15 općina brežuljkastog dijela pokrajine Treviso. Područje je kao vinska denominacija priznato 1969., a status DOCG steklo je 2009. godine.

Conegliano je važan i za povijest vinskog obrazovanja: ondje je 1876. godine osnovana prva talijanska škola vinarstva.

Na etiketi pjenušavog vina iz ove apelacije uz naziv Conegliano Valdobbiadene stoji i riječ Superiore. Ona nije proizvoljna marketinška pohvala, nego zakonski definiran dio zaštićenog naziva.

Krajolik koji je oblikovao čovjek

Brežuljci Conegliana i Valdobbiadenea od 2019. nalaze se na UNESCO-ovu Popisu svjetske baštine.

Važno je pritom naglasiti da UNESCO-om nije zaštićeno cijelo područje na kojem se proizvodi Prosecco. Zaštićen je specifičan kulturni vinogradarski krajolik Conegliana i Valdobbiadenea, nastao stoljetnim odnosom čovjeka i izrazito zahtjevnog terena.

Njegova su posebnost strmi, izduženi brežuljci te ciglioni — uske, travom obrasle terase na kojima se uzgaja vinova loza. Između vinograda ostavljeni su dijelovi šuma koji pridonose mozaičnosti i bioraznolikosti krajolika. Imate osjećaj da hodate rajem.

Kada stojite u takvom vinogradu, izraz „herojska vitikultura“ prestaje zvučati romantično. Na brojnim položajima mehanizacija je ograničena ili gotovo nemoguća, pa se velik dio poslova obavlja ručno.

Prema procjeni koju je Konzorcij objavio 2019. godine, na brežuljkastim položajima Conegliana i Valdobbiadenea može biti potrebno između 600 i 700 sati ručnog rada po hektaru godišnje, nasuprot približno 150 do 200 sati u ravničarskim vinogradima pogodnima za mehanizaciju.

To je važno razumjeti i pri vrednovanju vina: iza jedne boce Prosecca s ovih strmih položaja može stajati znatno više ljudskog rada nego što pretpostavljamo.

Refrontolo i susreti s ljudima iza vina

Refrontolo je jedna od 15 općina unutar apelacije Conegliano Valdobbiadene Prosecco Superiore DOCG. Upravo su nam osobni susreti u njemu približili razliku između industrijske slike koju Prosecco ponekad ima na međunarodnom tržištu i stvarnog života malih obiteljskih proizvođača.

Posjetili smo obitelj Toffoli, koja već generacijama uzgaja vinovu lozu na brežuljcima ovog područja. Njihova vina ne govore samo o sorti Glera i metodi proizvodnje nego i o obiteljskom kontinuitetu, ručnom radu, pojedinim položajima te odluci da se identitet kraja sačuva i prenese dalje.

Kušali smo, među ostalim, njihov Conegliano Valdobbiadene Prosecco Superiore DOCG Brut, kao i Biologico Millesimato Brut, proizveden od grožđa iz certificiranoga ekološkog uzgoja.

Oznaka Millesimato znači da najmanje 85 % vina potječe iz berbe navedene na etiketi. Ona sama po sebi nije jamstvo više kvalitete, ali nam daje informaciju da vino pretežno odražava jednu godinu i njezine klimatske uvjete.

Posebno zanimljiv bio je Toffolijev VeloSvelo, Spumante Glera Brut Nature Millesimato Non Filtrato. Vino nije označeno kao Prosecco DOC ili DOCG. Prema proizvođaču, nastaje jednom fermentacijom mošta izravno u autoklavu i ne filtrira se. Naziv se poigrava talijanskom riječju velo, odnosno „veo”, koja priziva fini sloj zamućenja nastao od preostalih kvasaca i drugih sitnih čestica. Takav način proizvodnje vinu daje drukčiju teksturu i aromatski karakter od kristalno bistrog, voćno usmjerenog Prosecca.

Upoznala sam i Giuseppea Liessia iz vinarije Liessi – Col del Moìn, također u Refrontolu.

Kako opisati Giuseppea? Znanje iz njega jednostavno teče. Vrhunski je vinar i divan domaćin, ali prije svega jedan od onih rijetkih ljudi uz koje se već pri prvom susretu osjećate kao kod kuće. Postoje ljudi koje upoznate i odmah pomislite kako biste voljeli da vam zauvijek ostanu prijatelji. Giuseppe je za mene bio upravo takav čovjek.

Njegova vinarija smještena je usred vinograda i okružena šumom. Ondje vrijeme uistinu kao da zastane. Giuseppe nam je pripremio jednostavne, ali nevjerojatno ukusne bruschette s rajčicom i timijanom. Još uvijek pamtim savršenu ravnotežu slatkoće i kiseline zrelih rajčica, njihovu aromatičnost i miris svježeg timijana. Dok ovo pišem, gotovo ih ponovno mogu okusiti.

Sjedio je s nama za stolom, razgovarao i dijelio svoje znanje bez imalo zadrške. Potom nas je traktorom poveo u vinograde obrađivane na položajima s dugom vinogradarsogradkom poviješću. Pokazivao nam je različite sorte grožđa, govorio o tlima, vinogradu, prirodi i vlastitoj filozofiji proizvodnje. Ništa nije objašnjavao površno ni naučeno. Govorio je iz iskustva, s lakoćom čovjeka koji ne proizvodi samo Prosecco, nego ga istinski živi.

Giuseppe je iznimno vrijedan, predan i znanjem ispunjen čovjek koji ono što zna iskreno voli prenositi drugima. Njegov je Prosecco izvrstan, ali nakon vremena provedenog s njim shvatite da vino ne možete potpuno odvojiti od osobe koja ga stvara. U njegovim se vinima osjećaju pažnja, strpljenje i duboka povezanost s mjestom.

Naziv Col del Moìn na venecijanskom dijalektu znači „brdo mlina“, a potječe od obližnjeg povijesnog mlina iz 17. stoljeća. Vinogradi okruženi šumom podsjećaju nas da vinograd nikada ne postoji izolirano. On je dio šireg ekosustava koji uključuje tlo, vodu, vegetaciju, životinje i čovjeka.

Trenuci provedeni s Giuseppeom ostali su mi među najljepšim uspomenama s ovog putovanja. Upravo su takvi susreti možda i najvrjedniji dio svakoga vinskog puta. Vino prestaje biti samo etiketa, sorta ili analitički podatak. Dobiva lice, glas i mjesto kojem pripada.

A ponekad, ako imamo sreće, daruje nam i čovjeka kojeg poželimo ponovno sresti.

Metoda Martinotti–Charmat

Većina Prosecca proizvodi se metodom Martinotti–Charmat. Prva fermentacija pretvara mošt u mirno bazno vino, dok se druga fermentacija — ona tijekom koje nastaje ugljikov dioksid — odvija u zatvorenim spremnicima pod tlakom, odnosno autoklavima.

Federico Martinotti razvio je krajem 19. stoljeća sustav druge fermentacije u velikom spremniku, a Eugène Charmat poslije ga je tehnički unaprijedio i patentirao. Zbog toga je stručno najpreciznije govoriti o metodi Martinotti–Charmat, premda se u međunarodnoj komunikaciji često koristi samo naziv Charmat.

Ova metoda nije „lošija verzija“ tradicionalne metode. Ona ima drukčiji enološki cilj: sačuvati svježinu, voćnost i cvjetnost Glere. Kod pažljivo proizvedenih vina dulji i precizno kontroliran postupak u autoklavu može pridonijeti skladnijoj teksturi i boljoj integraciji ugljikova dioksida.

U području Conegliana i Valdobbiadenea postoji i tradicionalna verzija ponovne fermentacije u boci, danas službeno označena kao Sui Lieviti, odnosno „na kvascima“. Povijesno se često naziva Col Fondo.

Vino se nakon druge fermentacije ne degoržira, pa u boci ostaje fini talog kvasaca. Takva su vina često mutnija, teksturalno izraženija i aromatski složenija. Konzorcij Sui Lieviti opisuje kao izvorni stil pjenušavog vina ovih brežuljaka.

Frizzante, Spumante ili Tranquillo?

Prosecco se ne mora uvijek pojaviti kao potpuno pjenušavo vino.

Frizzante ima blaže perlanje i tlak između približno 1 i 2,5 bara. U ustima djeluje nježnije, lepršavije i manje ekspanzivno.

Spumante ima najmanje 3 bara tlaka, izraženije perlanje i postojaniju pjenu. Upravo je Spumante danas međunarodno najprepoznatljiviji oblik Prosecca.

Unutar apelacije Prosecco DOC dopuštena je i mirna verzija, odnosno Prosecco Tranquillo, ali ona je mnogo rjeđa od Frizzantea i Spumantea te uglavnom ostaje vezana uz lokalnu potrošnju.

Sitniji mjehurići sami po sebi nisu jamstvo da je pjenušac kvalitetniji. Na njihovu veličinu i način kretanja utječu brojni čimbenici: sastav vina, tlak u boci, temperatura posluživanja te oblik i čistoća čaše. Mjehurići se, naime, počinju stvarati na sitnim, oku nevidljivim neravninama u čaši, pa isto vino u različitim čašama može izgledati drukčije.

Zato pri kušanju ne promatramo samo jesu li mjehurići sitni, nego kakav dojam stvaraju u cjelini: traju li dovoljno dugo, jesu li na nepcu nježni i kremasti ili grubi i nametljivi te jesu li skladno povezani s aromama, svježinom i strukturom vina. Kod dobrog pjenušca mjehurići ne preuzimaju vino, nego ga nadopunjuju.

Kod skladnog pjenušca vino i mjehurići ne djeluju kao dva odvojena elementa. Perlanje podržava svježinu, aromatiku i teksturu umjesto da ih prekriva agresivnim bockanjem.

Extra Dry nije suši od Bruta

Nisu sve kategorije dopuštene u svakom Proseccu

Prije nego navedemo kategorije šećera u Proseccu dobro je podsjetiti se koje oznake prema konačnom sadržaju šećera pjenušava vina mogu nositi:

Brut Nature: manje od 3 g/L. Ova se oznaka smije koristiti samo ako nakon sekundarne fermentacije nije dodan šećer.

Extra Brut: od 0 do 6 g/L

Brut: manje od 12 g/L

Extra Dry: od 12 do 17 g/L

Dry: od 17 do 32 g/L

Demi-Sec: od 32 do 50 g/L

Doux: više od 50 g/L

Zakonski se rasponi pojedinih oznaka djelomično preklapaju. Primjerice, pjenušac s 5 g/L šećera može odgovarati i oznaci Extra Brut i oznaci Brut. Zato sama brojka nije uvijek dovoljna da unaprijed odredimo koja će oznaka stajati na etiketi.

Doux je dio opće europske klasifikacije pjenušavih vina, ali nije dopušten ni u jednoj od kategorija Prosecca koje ovdje navodimo.

Bijeli Prosecco DOC Spumante može se proizvoditi u kategorijama Brut Nature, Extra Brut, Brut, Extra Dry, Dry i Demi-Sec.

Prosecco DOC Rosé dopušten je samo u četiri suše kategorije: Brut Nature, Extra Brut, Brut i Extra Dry.

Kod Conegliano Valdobbiadene Prosecco Superiore DOCG-a, uključujući vina s oznakom Rive, dopuštene su kategorije Extra Brut, Brut, Extra Dry, Dry i Demi-Sec. Najčešće susrećemo Extra Brut, Brut, Extra Dry i Dry, dok je Demi-Sec pravilnikom dopušten, ali znatno rjeđi.

Jednak raspon, od Extra Bruta do Demi-Seca, vrijedi i za Valdobbiadene Superiore di Cartizze DOCG. Cartizze se tradicionalno povezuje s mekšim i slađim stilom Dry, ali to nije njegova jedina dopuštena interpretacija. Može se proizvoditi i u sušim stilovima, poput Bruta koji smo kušali na radionici.

Tradicionalni Conegliano Valdobbiadene Sui Lieviti iznimka je: proizvodi se isključivo kao Brut Nature. To znači da mora imati manje od 3 g/L šećera i da se nakon sekundarne fermentacije ne smije dodavati šećer.

Kod Asolo Prosecco Superiore DOCG-a dopuštene su kategorije Extra Brut, Brut, Extra Dry, Dry i Demi-Sec, dok se njegova verzija Sui Lieviti također proizvodi isključivo kao Brut Nature.

Ova podjela prvenstveno se odnosi na potpuno pjenušavu kategoriju Spumante. Za verzije Frizzante i Tranquillo pravilnici upotrebljavaju opisne pojmove poput secco, abboccato i amabile, ovisno o denominaciji i tipu vina.

Percepcija slatkoće ipak ne ovisi samo o analitičkoj količini šećera. Na nju utječu kiselost, alkohol, temperatura posluživanja, intenzitet perlanja i aromatski profil vina. Zbog toga skladan Extra Dry može djelovati svježije i suše nego što bismo zaključili samo prema brojci.

Upravo je Extra Dry stil koji najviše vole gosti u Pupitresu.

Rive

Jedna od najzanimljivijih kategorija unutar Conegliano Valdobbiadene DOCG-a nosi oznaku Rive.

Riječ rive u lokalnom govoru označava strme padine. Danas postoje 43 službeno definirane oznake Rive, povezane s pojedinom općinom ili manjim područjem unutar nje.

Rive ne označava samo „bolji Prosecco“. Njegova je vrijednost u preciznijem podrijetlu: vino treba prenijeti obilježja jednoga određenog mjesta.

Grožđe za Rive bere se isključivo ručno, vino mora nositi oznaku berbe, a najveći dopušteni prinos smanjen je na 13 tona grožđa po hektaru, u odnosu na 13,5 tona za osnovni Conegliano Valdobbiadene Prosecco Superiore DOCG.

U svijetu vina u kojem se Prosecco često promatra kao homogena kategorija, Rive nas poziva da počnemo primjećivati razlike između ekspozicija, nadmorskih visina, tala, mikroklima i pojedinih sela.

Cartizze — najuži vrh teritorijalne piramide

Na najužem i najpreciznije definiranom vrhu teritorijalne piramide Conegliano Valdobbiadene DOCG-a nalazi se Valdobbiadene Superiore di Cartizze DOCG.

Cartizze obuhvaća oko 107 hektara vinograda na strmim padinama unutar općine Valdobbiadene, između naselja San Pietro di Barbozza, Santo Stefano i Saccol. To područje ima vlastitu, posebno reguliranu proizvodnju od 1969. godine, a najveći dopušteni prinos iznosi 12 tona grožđa po hektaru.

Zbog vrlo male površine, povijesnog ugleda i tržišne vrijednosti Cartizze se često opisuje kao „Grand Cru Prosecca“, iako to nije službena talijanska zakonska klasifikacija.

Povoljne ekspozicije, strmi nagibi, drevna tla sastavljena od morenskih naslaga, pješčenjaka i gline te specifična mikroklima omogućuju dobro dozrijevanje Glere.

Cartizze se tradicionalno proizvodio u mekšem i slađem stilu Dry, koji naglašava zreliju voćnost i cvjetnost vina.

Tijekom putovanja kupili smo Canevel Valdobbiadene Superiore di Cartizze DOCG Brut — sušu i manje uobičajenu interpretaciju Cartizzea. Upravo je taj Brut zanimljiv jer pokazuje kako se i duboko tradicionalan položaj može interpretirati u skladu sa suvremenim ukusom, uz manju količinu ostatka šećera i veću gastronomsku svestranost.

A što je s ružičastim Proseccom?

Prosecco DOC Rosé službeno je uveden 2020. godine. Proizvodi se od 85 do 90 % glere i od 10 do 15 % pinota nera, koji se vinificira u crno i vinu daje nježnu ružičastu boju.

Proizvodi se isključivo kao Spumante, metodom Martinotti–Charmat. Razdoblje njegove proizvodnje u autoklavu mora trajati najmanje 60 dana.

Na etiketi obvezno mora stajati oznaka Millesimato i godina berbe, pri čemu najmanje 85 % upotrijebljenog grožđa mora potjecati iz navedene godine. Dopuštene su četiri kategorije slatkoće: Brut Nature, Extra Brut, Brut i Extra Dry.

Važno je znati da svaki ružičasti pjenušac proizveden na području Prosecca nije automatski Prosecco Rosé.

Toffolijev Maria Rosé Spumante Brut, koji smo kušali, proizvodi se od Merlota, Marzemina i Cabernet Sauvignona. Budući da ne odgovara sortnom sastavu propisanom za Prosecco DOC Rosé, na njegovoj etiketi s razlogom ne piše Prosecco.

To ne govori ništa negativno o njegovoj kvaliteti. Samo precizno definira što vino jest, a što nije.

Više od 667 milijuna boca Prosecca DOC u jednoj godini

Razmjeri proizvodnje Prosecca danas su golemi.

Prema podacima Consorzija Tutela Prosecco DOC, tijekom 2025. proizvedeno je ukupno 667.251.748 boca Prosecca DOC. Od toga je 606.891.509 boca pripadalo bijelom Proseccu DOC, a 60.360.239 boca kategoriji Prosecco DOC Rosé.

U te brojke nisu uključene zasebne apelacije Conegliano Valdobbiadene Prosecco Superiore DOCG i Asolo Prosecco Superiore DOCG.

Ta količina objašnjava zašto danas na tržištu susrećemo vrlo različita vina pod zajedničkim imenom Prosecco — od jednostavnih, široko dostupnih etiketa do vina s pojedinačnih brežuljaka, ručno obrađivanih vinograda i malih obiteljskih posjeda.

Zato Prosecco ne treba ni idealizirati ni podcjenjivati. Treba čitati etiketu, poznavati podrijetlo i razumjeti stil.

Od Refrontola do Pupitresa

Sve što sam vidjela, čula i kušala na putovanju željela sam prenijeti polaznicima Pupitresove radionice održane 17. srpnja 2026. godine.

Nije mi bilo važno predstaviti Prosecco samo kao najpoznatiji talijanski pjenušac. Željela sam pokazati koliko se različitih izraza može kriti iza tog imena: od Frizzantea do Spumantea, od Brut Naturea do Drya, od filtriranih vina naglašene voćnosti do mutnijih vina s kvascima, od širokog DOC područja do DOCG brežuljaka, pojedinačnih Rive položaja i Cartizzea.

Kada vina kušamo usporedno, razlike postaju jasnije. Počinjemo primjećivati ne samo količinu šećera ili intenzitet mjehurića nego i teksturu, zrelost voća, svježinu, trajnost, odnos vina i ugljikova dioksida te, naposljetku, podrijetlo.

U tome i jest smisao vinskog putovanja i vinske edukacije.

Ne putujemo samo kako bismo vidjeli vinograde niti kušamo samo kako bismo odlučili sviđa li nam se neko vino. Putujemo i kušamo kako bismo razumjeli. A kada jednom upoznamo krajolik, ljude i rad koji stoje iza boce, vino u našoj čaši više nikada nije potpuno isto.

Prosecco je za mene nakon Refrontola ostao vedar, pristupačan i neopterećen — upravo onakav kakav treba biti.

Ali više nije bio jednostavan.

I možda je upravo to najljepše što nam vino može pružiti: iza prividne lakoće otvoriti cijeli jedan svijet.

Hvala ti Refrontolo, što si nas tako lijepo ugostio! Hvala mojim prijateljima Josipi i Ernestu na nezaboravnom putovanju koje će nam dugo ostati u srcu.

Jelena