Kako vrijeme prolazi sve više i više sam svjesna koliko divan posao radim i s koliko puno strasti.  Često me na to podsjeti moje tri najljepše uspomene koje nosim u ovom poslu sommelierke. Nakon svih ovih godina, tek sada postajem svjesna, ne samo koliko ja volim ovaj posao, već i koliko moji polaznici vole ono što radim, koliko uživaju u druženja i koliko cijene moj poziv.

Inspirirana nedavno pročitanim tekstom o omiljenim uspomenama sommeliera koje je objavljeno u Wine Spactetoru  potaknulo me i u meni probudilo uspomene i trenutke koje ja najviše pamtim u svom poslu. Danas ih želim podijeliti s vama.

Kada sam radila dvadeset i sedmu ili sedamdeset sedmu vinsku radionicu nisam se usudila reći za sebe da sam dobar predavač i da dobro prenosim znanje. Bez obzira koliko fenomenalne impresije bile od strane polaznika na vinskoj školi, uvijek se pribojavam da li su me polaznici dobro razumjeli, hoće li pravilno dalje prenositi stečeno znanje, koliko sam uspjela i na koji način doprijeti do njih.

No, sada nakon odrađenih 189 vinskih radionica u dvije godine, kažem naglas da sam dobra. Jako dobra u onom što radim. To znači da uspijevam lakoćom prenositi znanje i ljubav prema vinu da gotovo nitko ne ostane ravnodušan od polaznika. Spontani pljeskovi, osmijesi na licima ljudi, energija kojom sam ja ispunjena nakon radionice kao i polaznici je ogromna. Dobila sam snažno samopouzdanje i shvatila da je najvažnije od svega žar i ljubav koju nosim u sebi prema vinu i da to s lakoćom uspijem pretočiti polaznicima. I u tome tako jako uživam. Dušom i tijelom.

Svaka radionica od njih 189 ima nešto posebno što pamtim. Svaka fotografija koja me na to podsjeti u meni budi posebne emocije jer vidim da ostavljam trag. To je moja omiljena uspomena broj jedan. I vjerujte, ne mogu riječima opisati ono oduševljene kad zaljubljnici u vino osvjeste i dublje dožive tek gutljaj ispijenog vina. Tada znam da je to –to! I da nema veće radosti za mene.

Tu večer, 12. studenog 2011., trebala sam ostati doma i biti slobodna nakon napornog radnog tjedna u restoranu, no onda sam dobila poziv od dragih gostiju da se pridružim jednom vinskom kušanju. Nisam znala što me točno čeka, ali takve prijatelje kao što su oni, nisam mogla odbiti. Bila je to famozna večer u kojoj smo kušali povodom njegovog 50. rođendana top šampanjce čije okuse sam memorirala i dan danas pamtim svaki.

Takvi trenutci vas jednostavno čine još posebnijem nego što jeste. Kušali smo u jednoj nezaboravnoj večeri između ostalog i Krug 1996., Salon 1996. Blanc de blancs, Louis Roederer Cristal Brut 1985., Dom Perignon Moet & Chandon 1970., Veuve Clicquot Ponsardin 1961., Moet & Chandon 1955… Najviše me impresionirao Krug 1996. i Dom Perignon 1970. Takve večeri se pamte cijeli život i uvijek će biti u top pet uspomena iz vinskog života.

2011. godine sam posjetila jedan od najvećih internacionalnih festivala vina i žestokih alkoholnih pića u Bordeaxu u Francuskoj. Sjećam se da od uzbuđenja i pripreme za festival koja ću vina kušati i koje proizvođače posjetiti nisam niti spavala. Napravila sam detaljan plan i listu što želim vidjeti i kušati, kojim redom, sve zapisala u svoju bilježnicu koju nosim na vinske festivale. Imam plan! Jedva čekam put i užitak kušanja najboljih svjetskih vina.

Nakon što smo došli prvi dan na festival i kada sam stala ispred ogromnog zida i popisa izlagača, mogla sam samo zaboraviti na svoj popis koji sam sastavila. Totalno sam se izbezumila od radosti i šoka koliko toga ima. Nije bilo nikakve šanse da idem redom koji sam zamislila.

Ta tri dana festivala neću nikad zaboraviti. Kad u jednom danu kušate i više od stotinu uzoraka vina, proučavate vina, upoznajete nove proizvođače, kušate nove sorte grožđa za koje nikad niste čuli, radost je neopisiva. Mislim da ne postoji sommelier koji se tada ne osjeća kao da je u raju.

Ovo su bile tri najdraže uspomene sommeliereke Jelene Šimić Valentić. Koje su vaše najdraže uspomene i doživljaji za pamćenje vezani uz vino? Komentirajte i podijelite s nama.